1. Sunce . . . . . . .
2. Uvod . . . . . . .
3. Predgovor . . . . . . .
4. Uloga obiju aktivnih moždanih polutki . . . . . . .
5. Radnja . . . . . . .
6. Ponekad . . . . . . .
7. EMANUEL . . . . . . .
8. Odjava . . . . . . .
Sad kada mogu osluhnuti tišinu
u daljini negdje daleko
čuti ju …….
i ništa više sem nje,
samo muk neponovljive tišine,
tišine što navire kroz polja, mora, rijeke, šume,
planine….
tamo negdje, negdje
daleko…
iz blizine!
Ja više nisam šef tamne sfere svemira, još manje sam ja miljenik kurvi, niti sam ljubavnik princeza i kraljica.
Ja sam tek samo jedan od vas, putnika kroz vrijeme koji je u jednom trenutku bio u prilici spoznati destrukciju te pronaći neki sebi svojstven način ne bih li ju na neko vrijeme onemogućio da ona zaživi u svojoj krajnosti, u okružju kojemu sam se zbog nečega uspio nametnuti.
I opet, kada čovjek dođe u situaciju koja bi za njega mogla značiti besperspektivnost na štetu svih, on će se pojaviti.
U nekom drugom vremenu, na nekome drugome mjestu, utjelovljen u nekoj drugoj osobi, s nekim drugačijim pristupom, ali točno u pravome trenutku.
i … slow motion … 😉
Odlaze zadnji vozovi …
taaaa rara rira rarara, tarara rara rarara, ta rira rira rara tararara …..
21.01.2011.
Radnja se odvija oko mladića koji igrom slučaja razotkriva ulogu obiju aktivnih moždanih polutki što je specifikum za ženu.
Shvaća kako sve rezultira dimenzijom u kojoj stvarnost kakvu poznamo ima svoje ishodište.
Isprva zaključuje da je to svijet koji je u svome korijenu ljubav i kako se je još uvijek sposoban samo kontrolirati te ga nema namjeru prokazati.
Međutim, imajući priliku spoznati stvarnost u svoj njezinoj istini odustaje od prvotne zamisli.
Bivajući u prilici shvatiti kako je sve kulminiralo Bruno odlučuje napisati knjigu
… o stvarnosti u kojoj kroz konstante vremena i prostora kojima je žena sposobna ovladati , grupirajući se oko najeksponiranijih muškaraca , međusobno surađujući i s njima komunicirajući … razotkrivajući svoju stvarnost ali i manipulirajući u jednom trenutku sve postaje farsa i prćija nekolicine a rezultira totalnim besmislom.
Kroz priču trudeći se prisjetiti tijek događanja te opisuje momente kako su se oni kroz vrijeme nametali. Sagledavajući ih kroz vrijeme u kojemu je priča nastajala sa sve veće i veće konstante vremena i prostora, ispreplićući ih, trudeći se tako dokučiti istinu.
Spoznaja kojom ovladava omogućava mu putem njegove osviještene podsvijesti stupiti u komunikaciju sa nekima od izuzetno eksponiranih žena … kako sa domaće tako i svjetske sceni … one tako postaju glavne nositeljice radnje.
Ne sekirajmo se, ionako je sve relativno, i ono što bismo doživjeli kao ustupak možda je tek samo korak naprijed, ionako je sve relativno.
Stoga stvarajmo sretne trenutke, trenutke koji jedini mogu prkositi našoj prolaznosti i u svom tom beskraju tako ostaviti tek malen trag sreće. Pa neka onda ostane samo sreća kao trag koji ostaje u tome sazviježđu koje nas okružuje. Kao inat, prkos, zalog jednoj prolaznosti, jer sve je relativno, samo su tek trenuci vječni.
01.01.2005.
Možda je sada upravo trenutak, točka koja će, ako u nju upremo s jakom voljom kao polugom, zauvijek promijeniti naše poimanje stvarnosti i dati nam novi smisao. Usporedivo s istom onom teorijom po kojoj kada bismo imali uporište i dovoljno dugu polugu, zasigurno mogli bismo pomaknuti svijet, s razlikom što uporište u trenutku zaista imamo.
23:00 ; 05. 10. 2007.
Kako sam se bavio utjecajem zakona fizike na momente prostora i vremena koji čine trenutak, nametnulo mi se pitanje što je onda sa slučajnošću, koja je toliko česta u sustavu u kojemu je relativnost sukreatorica te iste stvarnosti, u sustavu u kojemu je i vrijeme samo kategorija uma.
Po mojemu uvjerenju naša svijest, a tako i podsvijest, samo su preslika prirodnih zakona koji nas okružuju i tako kreiraju tu istu stvarnost, na način da naša svijest raspolaže zakonima iz našega okruženja kojima smo bili sposobni ovladati, dok je naša podsvijest sposobna ovladati zakonima koji nas okružuju mimo racija i sukreatorica je ove naše stvarnosti, tim više jer, usudio bih se konstatirati, njome još uvijek ne prevladava racio.
Upravo bi ta sposobnost, uz stres, bila mehanizam koji nam je omogućio da dosegnemo stupanj razvoja na kojemu jesmo, a koji bi nam davao šansu i ovladati beskrajem koji nas okružuje.
Ako bi navedeno bilo točno, to bi ukazivalo na važnost čovjekova osposobljavanja da spozna samoga sebe. To bi pak značilo da kada bismo bili sposobni spoznati sebe, ta bi nam sposobnost omogućavala da bolje spoznamo i naše okružuje.
Navedeno mi je dalo za pravo da pokušam rekonstruirati možebitnu ulogu obiju aktivnih moždanih polutki. Iako sam u početku mislio da bi trebalo zaštititi ženu, prevladalo je mišljenje da ako je nešto zakulisno, ono je samim tim predodređeno za destrukciju, a opet, svjestan sam da je upravo stalna destrukcija mehanizam opstanka u ovome beskraju koji nas okružuje.
Upravo u navedenome vidim kako opasnost tako i šansu za čovjeka. Stoga je nastao i ovaj tekst, a kao odraz mojega uvjerenja da je sve podređeno očuvanju i napretku te činjenici da bi potpuno osujećivanje destrukcije bilo garancija naše sigurne propasti kao i nesposobnost detektiranja iste, kada bi ona prevršila svaku mjeru.
Nakon što je do mene doprla informacija da znanstvenici pokušavaju otkriti stvarnu funkciju obiju aktivnih polutki ženskoga mozga, zainteresiralo me što bi to bilo toliko senzacionalno a o čemu današnja znanost ništa ne zna.
Neki osnovni principi kojima se služim bili bi odvagnuti, spoznati momente racionalne svijesti, podsvijesti kroz psihološko stanje svijesti. Koliko sam uspješan u tome, tolika je vjerojatnost uspješnoga predviđanja reakcije jedinke u različitim životnim situacijama, jer isti se momenti projiciraju u različitim momentima prostora i vremena i u svojoj međuzavisnosti kreiraju trenutak.
Racionalna inteligencija raspolaže spoznajama kojima smo ovladali, a podsvijest je ta koja je sposobna ovladati zakonima koji nas okružuju mimo racija i sukreatorica je naše stvarnosti. Taj mehanizam podsvijesti uz sposobnost spoznaje omogućio nam je da opstanemo i dosegnemo sadašnji stupanj razvoja, koji bi nam onda mogao i omogućiti da ovladamo i svemirom koji nas okružuje, koji je beskrajan koliko i spoznaja. Uostalom, koliko i glupost, koja je originalni mehanizam spoznaje, a ona mora biti takva da ju je sposobna uočiti većina, koja i jest kreator naše stvarnosti.
Gotovo uvijek imali bismo dva intenziteta koja teže svojim krajnostima koje se međusobno isprepliću i u svojoj međuzavisnosti čine trenutak.
Mnoge paranormalne pojave sada bi bilo moguće objasniti, i one bi često bile posljedica specijalnoga stanja svijesti. To bi značilo da je frekvencija ono što bi nam omogućavalo uvid u dimenziju koja je sastavni dio beskraja kojega smo dio.
Da dimenzija uz adekvatnu frekvenciju može biti očitana, te je ona ta koja omogućava da kada se usredotočimo na točku s kompatibilnom frekvencijom, dobivamo trenutni uvid u konstantu dimenzije koja prožima put te točke u vremenu i prostoru koji je čini, te tako možemo biti njezin sukreator kroz momente koji ga čine. Neke od najvećih katastrofa mogle bi već dansa biti izbjegnute. Terorizam najveća prijetnja civilizaciji bio bi pobjediv.
Postoji načelo koje je zapreka svakoj spoznaji, koje je neprobojno za sve argumente, a čovjeka nezaustavno zatvara u vječito neznanje.
To načelo je prijezir prije istraživanja.
(Herbert Spencer)
Ako je relativnost sukreatorica sustava u kojemu živimo, ako je kao takva sukreatorica
naše stvarnosti koju poznajemo, ako smo mi uopće inteligencija koja je sposobna ovladati beskrajem koji nas okružuje, onda smo mi zasigurno inteligencija koja je sposobna ovladati i relativnošću. To bi iznova dalo šansu kako istini tako ljubavi i slobodi, odnosno čovjeku, i ako bi išta bilo sposobno čovjekov um potaknuti na nešto tako fascinantno, onda bi to zasigurno bila ljubav.
Definiciju ljubavi onda kada smo obasuti onim božanstvenim osjećajima koje nazivamo zaljubljenost, opet, bilo bi nezahvalno racionalno dati. Zbog njene iracionalnosti, često je iracionalna i stvarnost kakvu poznajemo.
Ljubav u segmentu stvarnosti kakovu sam je imao priliku spoznati bilo bi moguće definirati, bila bi to simbioza i balans kompatibilnih energija “psiholoških masa”, čiji bi korektor bio interes.
Kada bi navedeni tekst pročitao dobar poznavatelj čovjeka koji bi sada išao napraviti projekciju možebitne situacije u kojoj bi se našao tekstopisac, krenuvši od pretpostavke da je priča točna, mogao bi naslutiti da bi to bila osoba koja je stupila u kontakt s nekim od najeksponiranijih žena današnjice. Prvenstveno jer bi im takav zasigurno bio senzacija, ali bio bi to i lik koji je spoznao svu brutalnost i tragediju čovjekove stvarnosti.
Tada bi dobar dio teksta bio samo odraz njegove stvarnosti, a time bi cijela priča bila samo još vjerodostojnija, ne bi bila plod genijalnosti.
Genijalci su ionako samo odraz onih koji to nisu.
Nakon svega ovoga netko bi me mogao svrstati u nekakve ženomrsce, ali kako zakoni fizike, a tako i naša stvarnost, često rezultiraju suprotno svim očekivanjima tako je i ovaj tekst samo odraz moje fasciniranosti ženom te mojega interesa za nju kao neospornoga briljanta svemira.
Tijekom povijesti oduvijek je bilo tako – najveća su otkrića teško zaživljavala kao relevantna u čovjekovoj stvarnosti, odnosno uvijek je za to bilo potrebno vrijeme.
Kako živimo u vremenu koje odaje dojam da su svi tabui prevaziđeni, a samo je prije nekoliko desetljeća goli ženin gležanj bio nešto silno erotično, nameće se pitanje u čemu je tajna strasti ili poriva koje često osjetimo gledajući golišavo žensko tijelo? Je li sve posljedica nekih kemijskih reakcija koje inicira podsvijest u sinergiji s racionalnom inteligencijom ili se radi o nečemu drugom, što tek moramo otkriti o sebi samima putem spoznaje kao mehanizma napretka u stvarnosti, u čijem je korijenu zapravo sve fizika.
Spoznaja koju nudi ovaj uradak izuzetno je jednostavna u jednome svome segmentu, ali upravo zbog načina i problematike koju obrađuje, težeći dokučiti istinu i prenijeti je čitatelju, ona može postati zamorna, nerazumljiva, pa i nezanimljiva, a sve zbog dimenzije besmisla koju razotkriva u njezinu nastojanju da se zaštiti. Ozbiljnost otkrića koje nudi možemo si predočiti činjenicom da je nešto tako jednostavno još uvijek nedokučiva tajna.
Tekst otkriva čime rezultira mehanizam koji utječe na stvarnost kakvu poznamo, odnosno kako egzistira jedan segment naše sada interaktivne podsvijesti, a tako i ona sama – u stvarnosti u kojoj smo si za sve što nam se događa ipak uglavnom krivi sami, a najviše stoga što još uvijek nismo sposobni spoznati sebe. Stvarnost je to koju su neki skloni okarakterizirati i akutnom manifestacijom podsvijesti.
Kako sam razotkrio ulogu obiju aktivnih moždanih polutki te došao do, najblaže rečeno, senzacionalnoga saznanja, njega je sada u stvarnosti kakvu poznajemo doista teško prezentirati. Tim više što je ono toliko lako shvatljivo da je u njega teško povjerovati, a posljedice izrečenoga gotovo su nesagledive – ukoliko bismo u manipulativnoj stvarnosti kojom se tekst bavi uzeli sve zdravo za gotovo, nesposobni spoznati je u svoj njezinoj istini. Stoga sam tekstove stvarao godinama, kako bi šteta izrečenoga bila što manja, trudeći se usput u potpunosti spoznati stvarnost, na neki način zakasnivši s prezentiranjem materije kojom sam ovladao, a prvenstveno zbog nevjerojatnoga slijeda prirodnih katastrofa koje su uslijedile. Kada bi našom stvarnošću prevladavala spoznaja koju se ovaj uradak trudi dočarati, žrtve koje su se dogodile, to ne bi bile! U stvarnosti kakva jest netko bi sada mogao sagledati i moju odgovornost! Stoga bi svaki eventualni ishitreni zaključak ili reakcija tek sada bili prijevara i sigurna pogreška koju je ta stvarnost koju se tekstovima trudim dočarati tako sposobna kapitalizirati u svom nastojanju da prevlada.
Nove činjenice imaju do te mjere dalekosežnu važnost da bi trebale pokrenuti revoluciju u našemu razumijevanju ljudske psihe, psihopatologije i terapeutskih procesa.
Neka zapažanja nadilaze okvire današnje psihologije i psihijatrije te bi mogla promijeniti predodžbe o čovjekovoj prirodi, kulturi, povijesti, pa i stvarnosti.
Priča se temelji na činjenici da je sve što se oko nas događa fizika te zapažanju da je naša stvarnost ništa drugo do preslika fizičkih zakona koji nas okružuju, kojima je naš um sposoban ovladati, koji tako u svojoj međuzavisnosti kreiraju trenutak.
Kada bi to bilo tako, tada bi i zakon o relativnosti vremena i prostora bio na neki način sukreator naših stvarnosti, tim veći ako bi naša inteligencija bila sposobna njime ovladati podredivši ga sebi.
Teoretski, žena bi za to imala predispoziciju zbog obiju aktivnih moždanih polutki.
Tada rečeno ne bi bilo ništa drugo doli Einsteinova formula po kojoj je energija jednako masa puta specijalno stanje na kvadrat projicirano na inteligenciju u okružju u kojemu su vrijeme i prostor relativni.
To specijalno stanje tada bi u svome korijenu u početku sigurno bila ljubav.
Emocija koju poznajemo i sve što je obilježava imala bi izgledno svoje ishodište u toj dimenziji naših stvarnosti, koja bi sada otvarala mogućnost ženi da ovlada relativnošću prostora i vremena kako bi se realizirala. Njezina stvarnost bila bi stalna međuzavisnost tih dimenzija, njezinih stvarnosti i konstanti vremena i prostora kojima bi bila sposobna ovladati – kroz manipulaciju kojom bi se ona bila sposobna kako nametnuti tako se i amnestirati. I dalje ništa ključno ne mijenjajući ukoliko smo je sposobni spoznati. U protivnom, ni ove tekstove ne bi imao tko realizirati!
Kada bi navedeno bilo točno, bili bismo u prilici shvatiti kako zapravo funkcionira jedan segment naše sada interaktivne podsvijesti. Odnosno, iza kulisa naših stvarnosti egzistirala bi manipulativna ludnica, a sve što se oko nas događa bilo bi često tek umjetnost mogućega.
Drugim riječima, kada bi žena koju preferiramo to htjela, mi bismo s dotičnom mogli komunicirati putem naših misli samo osluškujući jedan segment svoje podsvijesti, koja to više i ne bi bila.
Njegov doživljaj Nje bio bi često i Njezin doživljaj Njega, kao što bi sada bilo moguće postojanje još dimenzija naših stvarnosti iz kojih bismo opet svi bili manipulirani. Naša bi stvarnost, a tako i inteligencija, bila posljedica sinergija naših okružja u nekakvoj simbiozi s nama samima – kroz konstante prostora i vremena kojima bi ta inteligencija bila sposobna ovladati, a ne bi li se nametnula kroz manipulaciju.
Ma koliko to nestvarno zvučalo, možda bismo se trebali zapitati: kada bi kojim slučajem navedeno bilo istina, bismo li mi tu istinu bili sposobni spoznati?
Ako je nešto zakulisno, ono po svojoj prirodi teži destrukciji, naša bi stvarnost tada bila samo vjerna kopija svemira koji nas okružuje, stalna međuzavisnost i destrukcija. Mehanizam koji i njemu omogućava opstanak, neki kažu i širenje.
Ako bi navedeno bilo točno, tada bi jedan izrazito mali dio populacije, zbog svoje pozicije, ali i predispozicije, bio u prilici postati ovisan o sukreiranju naših stvarnosti, lišenih temelja našega postojanja, lišenih ljubavi, i tako postati nezanemarivom konstantom stvarnosti kakvu poznamo, stalno težeći prevršiti mjeru, iz koje kako bi iščezavala slučajnost tako bi nestajala i ljubav.
Bile bi to jedinke koje bi i u takvu okružju imale priliku izgraditi izuzetnu percepciju svoje osobnosti. To bi sada bio moment koji bi im omogućavao na sebe vezati većinu.
Natječući se, ali i surađujući sa sebi sličnima, njihov bi život dobio izgubljeni smisao, a one bi bile u prilici postati apsolutna konstanta stvarnosti kakvu poznajemo. Takav bi razvoj situacije bio posljedica sinergije okružja, odnosno mehanizam koji u konačnici rezultira nekakvom kolektivnom sviješću kao odrazom većine.
Okružje involvirano u priču, poznajući moment u kojemu bi neki muškarac bio izigran, i samo bi bilo u poziciji uzvisiti se nad njime, sada ravnodušnije prema njemu, osjećajući slobodu, premoć i dominaciju.
Kada bih bio u pravu, a jesam, većina bi muške populacije u manjoj ili većoj mjeri poznavala navedeno jer bi zakulisna komunikacija bila moguća, ali u vrijeme multimedija njezin bi jedini smisao bilo dodatno zakulisno pozicioniranje žene u nekakvu sivu eminenciju naših stvarnosti. Zapravo, sredstvo pražnjenja nagomilanih neiskorištenih energija ljubavi koja to više u svojoj biti ne bi bila. Bila bi to i svojevrsna podjela odgovornosti. Ego žene u takvome okružju u mogućnosti je dosegnuti granice besvijesti, a tako bi rezultirala i ta „kolektivna svijest“.
Posljedica svega bila bi nesposobnost današnjega muškarca parirati joj.
Akteri priče nisu izmišljeni likovi, svaka podudarnost sa stvarnim osobama odraz je te činjenice kao i realiteta da knjige uglavnom pišu pobjednici, odnosno oni koji se takvima doživljavaju!
Priča je posljedica potrebe za pronalaženjem nekih novih staza, staza koje će postati put, a sve iz uvjerenja da se putovima po kojima su drugi išli stiže samo onamo gdje su već mnogi bili, u najboljem slučaju, … tek malo dalje.
Moje je ime Šef tamne sfere svemira,
miljenik kurvi, ljubavnik
princeza i kraljica…